Put Alije Đerzeleza, Ivo Andrić – Analiza dela

0

Autor: Ivo Andrić
Književni rod: epika
Književna vrsta: pripovetka

O pripovedačkom radu Ive Andrića

Pored sjajnih romani, od kojih je jedan zaslužan i za čuvenu Nobelovu nagradu, Andrić se bavio i pripovedačkim radom, ali je pisao i poeziju. I u pripovetkama je mahom obrađivao teme iz njegove Bosne. Te tako je 1920. godine nastala i pripovetka “Put Alije Đerzeleza”. Prvo izdanje je štampano 1920. godine u Beogradu.

Smatra se da je upravo ova pripovetka obeležila početak nove epohe u piščevom radu i da od trenutka njenog objavljivanja počinje da se iskazuje kao pripovedač- Pre toga je objavio dve zbirke pesama, a “Put Alije Đerzeleza” je ujedno i prvo pripovedačko delo koje je objavio.

U svojim pripovetkama (a smatra se da ih je napisao stotinak) Andrić je najčešće prikazivao Bosnu u tursko, austrijsko i savremeno doba, kao specifičnu zemlju, koja se nalazila na granici između, čini se uvek sukobljenih Istoka i Zapada, islama i hriđćanstva, a uz to sa čestim unutrašnjim razmiricama.

Put Alije djerzeleza

Tema pripovetke “Put Alije Đerzeleza”

Osnovna tema dela je slabost muškarca prema velikoj ženskoj lepoti. Pisac vrlo vešto obrađuje i temu sukoba svakog čoveka: između njegovih želja i mogućnosti.

“Put Alije Đerzeleza”, kompozicija i analiza dela

Pripovetka “Put Alije Đerzeleza” se sastoji iz tri dela i prati život glavnog junaka, odnosno jedan deo njegovog burnog života. Sam lik Alije Đerzeleza je mitski, epski narodni junak iz Bosne. Legenda koja prati ovog junaka jeste da je bio izuzetno pobožan, te je klanjao redovno, a posebno pre nego što krene u boj. Neprijatelji su saznali za tu njegovu pobožnost, te su mu odsekli glavu u najsvetijem trenutku za svakog vernika, tokom namaza. Njegovu glavu su poklonili ugarskom kralju, po čijem naređenju je glava ukopana na Budimskom brdu, koje od tog doba nosi naziv Gerzelez brdo. Kasnije je, u njegovu slavu na tom mestu turski sultan Sulejman Veličanstveni podigao tekiju. Tog i takvog Đerzeleza Andrić uzima za glavnog junaka svoje pripovesti, ali ga opisuje na ni malo mitski način.

Ton čitave pripovetke je mahom monološki. Dijalozi su prilično retki i uglavnom su tu zbog realističnijeg prikaza likova, kako njihove spoljašnjosti, tako i njihovih unutrašnjih borbi i nemira.

Glavni junak, za razliku od mitskog Đerzeleza ovde dobija sasvim drugačiji opis i osobine. To se vidi već na samom početku dela, kada Đerzelez dolazi na belom, okićenom konju. Tu saznajemo i da mu se mnogi dive i poštuju ga.

A zatim, u nastavku dela, taj i takav Đerzelez postaje na neki način ogoljen, to jest u trenutku kada silazi sa konja, čitalac sada već saznaje da je on zdepaste građe, prilično nizak i sa nesrazmerno dugačkim rukama na tom malom telu. Uz to je trom i sporo hoda, ali vrlo rado stupa u žive razgovore sa ljudima koji mu se nađu na putu.

Trenutak kada je čitalac siguran da mitski i književnik gotovo da nemaju ništa zajedničko osim imena je opis slučajnog susreta glavnog junaka sa prelepom Venecijankom. I upravo u tom trenutku Đerzelez prestaje da bude junak u pravom epskom smislu, jer ostaje opčinjen velikom ženskom lepotom i njen rob. Pa ipak, iako nije junak u epskom smislu, do kraja pripovetke čitalac shvata da Đerzelez jeste junak, ali u tragičnom smislu, jer shvata svu tragediju svoje neostvarenosti, istovremeno žudeći za stvarima koje je svestan da neće nikada dostići, a istovremeno žaleći zbog toga. Te stvari su za njega smisao života, a kako je svestan da ih neće dostići, ta žudnja ga i pretvara u tragičnog junaka.

U završnoj sceni pripovetke vidimo Đerzeleza u krilu jedne od žena. Ali to nije žena koju je on želeo, već jedna od onih žena koje može imati svako. Glavni junak je sada ostao bez želje i misli koja ga je toliko mučila: “Zašto je put do žene tako vijugav i tajan, zašto on sa svojom snagom i slavom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega?”

Alija djerzelez analiza pripovetke

Lik Alije Đerzeleza

Lik Alije Đerzeleza je tipičan tragičan junak. U njemu se odvija sukob između želja, sa jedne strane i stvarnosti, sa druge. Pa iako svestan da neće ostvariti ono o čemu sanja, za čim žudi i što smatra smislom svog života, on nema snage da prevaziđe svoju slabost, te mu se često događa da zapada u vrlo neprijatne, a ponekad i komične situacije.

Đerzelez ne sumnja u svoju snagu i slavu, nadasve je iskren, ali ipak nikako ne razumeva put koji vodi do ženskog srca. Baš zbog toga, čini se iznova i iznova nailazi na razne društvene prepreke, a njegovu iskrenost mnogi tumače kao slabost i vrlo često ismevaju, čime postaje otuđen od ljudi. Ali i pored toga, glavni junak je iskren prema svima, pa i prema sebi.

Reč je o čoveku neverovatne snage i volje, ali je lišen možda najvažnije moći: moći razumevanja ljubavi i osvajanja ženskog srca.

U svesti čitaoca, lik Alije Đerzeleza je svojevrstan dokaz da čovek nikada ne može u potpunosti biti srećan, jer uvek mu fali nešto.

Poruka pripovetke “Put Alije Đerzeleza”

Poruka ove pripovetke je jedna od takozvanih univerzalnih poruka, koje se neretko sreću u književnosti.

Ova svojevrsna priča o ljubavi, iako na prvi pogled ne izgleda tako, poručuje da je u svakom ljudskom biću, čak i kad je najsrećniji, prisutno ono zrnce koje fali i koje ga gura na tamnu stranu života.

Citati

  • Kaluđer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija, dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća, pa tako i ljude raznih vjera; da je htio da smo svi jedne vjere, On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio, onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru.
  • Đerzelez je, sjedeći nisko kraj vatre, pratio njen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu, njeg je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepnja kao da je on na ljuljašci. Pio je brže i veselije.
  • Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veselje. Samo jedan čas mu bi nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad ništa što je žensko…Ni mačke! … Ni mačke!”
  • Grohot i tresak, a Đerzelezu se jezik plete.
  • Ona je…moj dušmanin. Otima se, diže ruke i polazi put Zemke, koja stoji među Cigankama kraj ljuljaške i glođe crvene arnautske šećerleme.


Share.

Leave A Reply