Razgovor sa Gojom, Ivo Andrić

Autor: Ivo Andrić
Književni rod: epika
Književna vrsta: esej

O esejima kao književnoj vrsti

Pre nego što potražite pojmove; analiza, prepričano, lektira “ Razgovor sa Gojom „, Ivo Andrić, najpre da razjasnimo kojoj toj književnoj vrsti ova lektira, koja “ muči “ mnoge đake pripada. A još više ih muči činjenica što često imaju za domaći da napišu esej na temu Andrićevog tumačenja umetnosti, a ne sastav, pa ih to mahom dodatno zbuni. E, pa da vi ne biste spadali u grupu takvih đaka, i da bi vaša analiza dela “ Razgovor sa Gojom “ bila dobra, a sastav još bolji, krenućemo od osnovnih pojmova koja su vezana za ovo delo.

Prvo, dakle da razjasnimo: lektira “ Razgovor sa Gojom „, koju je napisao Ivo Andrić se smatra književnom vrstom, poznatom kao esej. A prema definiciji: “ Esej je kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuje različita tematika i to na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje. “ Koliko je poznato esej se u književnosti pojavio prvi put 1580. godine, a tvorcem ove književne vrste se smatra francuski renesansni književnik i filozof Mišel de Montenj.

Ono što je specifično kod eseja jeste da u njemu autor izražava svoj, lični stav o temi koju obrađuje, nastojeći da iskaže svoje mišljenje iz različitih perspektiva, ali i da uključi i čitaoca, kako bi ga naveo da donese lične zaključke. Uz to, čitalac dobija sliku čitavog misaonog procesa autora i to počev od ideje, to jest teme koju će obrađivati u eseju, pa sve do njegovih ličnih stavova i zaključaka o istoj.

Sad kada vam je jasno šta je zapravo esej, verujem da će i vaša analiza dela “ Razgovor sa Gojom “ biti preciznija, a sastav na temu ovog dela bolje urađen.
A da bismo zaista sve razjasnili, vrlo je bitno da znate i sa kojim umetnikom Andrić “ razgovara “ u ovom eseju. Fransisko Goja ( Fransisko Fose de Goja i Lusijentes ), rodom Španac bio je jedan od najpoznatijih slikara, crtača i grafičara toga doba. Živeo je od 30. marta 1746. do 16. aprila 1828. godine. Među njegova najpoznatija dela spadaju: slike “ Gola maja “ i “ Obučena maja „, kao i “ 2. maj 1808. “ i “ 3. maj 1808. „, ali i serija grafika “ Užasi rata „. Smatra se da je u Gojinim delia prisutan značajan uticaj Velaskeza i Rembranta, a da je Gojino delo imalo veliki uticaj na svetske umetnike koji su stvarali tokom 19. i 20. veka.

Analiza lektire „Razgovor sa Gojom“, Ivo Andrić

Kada govorimo o Andriću, svakako je svima prva asocijacija da je reč o jedinom srpskom dobitniku “ Nobelove nagrade „. Ali treba znati da se veliki Andrić bavio i pisanjem takozvanih kritičko – esejističkih tekstova. U njima se bavio nekim važnim pitanjima koja se tiču svakog čoveka, a pisao je i takozvane kritičke osvrte o mnogim piscima i umetnicima uopšte ( našim i svetskim ). Između ostalih, poznati su Andrićevi eseji o: Vuku Karadžiću, Petru Kočiću, Petru II Petroviću Njegošu, Simi Matavulju, ali i Goji, Petrarki, Hajneu i mnogim drugim poznatim ljudima od pera i umetnicima.

Nakon piščeve smrti, objavljena su i njegova “ Sabrana dela „, a među njima i knjige: “ Umetnik i njegovo delo „, “ Staze, lica, predeli “ i “ Istorija i legenda “ u kojima su se našli svi eseji i kritički osvrti velikog Andrića, a između ostalog i lektira “ Razgovor sa Gojom „.

Esej “ Razgovor sa Gojom „, Ivo Andrić je prvi put objavio 1935. godine i smatra se jednim od najznačajnijih eseja jedinog dobitnika Nobelove nagrade među Srbima.

Andrić je iskoristio lik Paola, koji je bio drug iz mladosti velikog slikara, kako bi izložio svoje viđenje umetnosti. Mada, i pisac “ govori “ i kroz Gojine stavove o umetnosti.

U svom eseju “ Razgovor sa Gojom „, Ivo Andrić iznosi svoje mišljenje o umetnosti i umetničkom stvaralaštvu. Paolo, odnosno sam pisac iznosi tezu o opravdanosti umetničkog stvaranja, te govvori o satanskom poreklu i karakteru umetnosti. Međutim, veliki slikar nije saglasan sa takvim mišljenjem i veli da on smatra da se zapravo sve ono natprirodno manifestuje u stvarnosti i da se sve događa sa nekim razlogom. Time Goja pokazuje da veruje da samim tim što nešto postoji od pamtiveka za to ima neki razlog.

Lektira “ Razgovor sa Gojom “ je razgovor sa sada već ostarelim umetnikom, koji pokušava da sabere šta je uradio, a šta ne u svom, umetnički vrlo plodonosnom životu. Slikar govori o svemu što se tiče umetnosti i umetničkog stvaranja. Pominje ushićenje koje ga nagoni da stvara, ali isto tako govori i o patnji stvaranja koju je spoznao.

Analiza eseja “ Razgovor sa Gojom “ jasno kazuje da Ivo Andrić smatra da je stvaranje nekog umetničkog dela vrlo naporan i ni malo jednostavan čin. Takođe, Andrić smatra da umetničko delo nastaje usled jednostavne, nagonske potrebe čoveka da stvara.

Zatim govori i o trajanju umetničkih dela i kaže da sve ono što postoji, a smatra se lepim sve je delo ljudskih ruku. Jednom nastalo takvo delo dalje živi i traje nezavisno od svog stvaraoca.

Dotakao se veliki Ivo Andrić i zla u ljudima. Smatra da ono zlo u ljudima i u životu nikako ne sme da uplaši umetnika ili da ga omete u procesu nastanka njegovog dela. Jer umetnik mora biti svestan da postoji i zlo i dobro u ljudima, ali on svojim delom i radom treba da otkriva i jedno i drugo, te da se trudi da ono što je dobro živi kroz njegova dela, a nikako zlo.

U jednom trenutku ostareli slikar kaže: “ U prostoti je klica budućnosti, a u lepoti i sjaju nepopravljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i lepota. To su dva lica života. “

U suštini, lektira “ Razgovor sa Gojom “ je svojevrsna, može se čak i reći enciklopedija, koja je namenjena osobama od pera i drugim umetničkim stvaraocima. U njoj je sve posvećeno umetnosti i gledištu velikog srpskog pisca, kako o umetničkom stvaranju, tako i o savetima namenjenim ljudima koji se bave bilo kojim vidom umetnosti.

Kada je o prošlosti reč, Ivo Andrić smatra da su prošlost i sadašnjost jedno i da ničim, zapravo i nisu odvojene. Ljude koji smatraju da postoji jasna granica između prošlosti i sadašnjosti naziva nerazumnim. Ivo Andrić svrhu umetnosti vidi u povezivanju “ suprotnih obala života u prostoru, u vremenu, u duhu „, to jest povezivanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u jednom umetničkom delu. Sve iz razloga što smatra da je prošlost neraskidivo povezana sa sadašnjošću, a ova dalje sa budućnošću.

Ivo Andrić navodi da je umetnik “ jedan od bezbrojnih neimara koji rade na složenom zadatku življenja, otkrivanja i izgrađivanja života. “ Umetnika smatra i “ vesnikom istine „, pa se zatim osvrće i na svoj umetnički rad, to jest trenutke stvaranja umetničkog dela, a u njegovom slučaju književnog dela. Kada govori o trenucima stvaranja, Andrić veli: “ Samo da mogu, kao surovo drvo i studen metal, u službi ljudske slabosti i veličine, u zvuk da se pretvorim i da ljudima u njihovoj zemlji potpuno razumno prenesem bezimene melodije života… “

Dalja analiza dela “ Razgovor sa Gojom “ pokazuje poentu, to jest poruku većine Andrićevih dela, a ona je sadržana u tome da uetničko delo treba da pruža “ zadovoljstvo bez patnje i dobro bez zla „. Andrić smatra da jedno umetničko delo treba da pruži najviši vid života, jer prema njegovom mišljenju jedno umetničko delo, bez obzira u kojoj formi bilo, kao i umetnost uopšte mogu promeniti svet i učiniti da dobro pobedi zlo. To se najbolje vidi u njegovom čuvenom delu “ Aska i vuk „.

Prepričano delo „Razgovor sa Gojom“, Ivo Andrić

Verujem da je i vama apsolutno jasno da lektira “ Razgovor sa Gojom “ jednostavno ne može da se prepriča. Prosto zato što morate da je pročitate, kako biste shvatii piščevo gledište o umetnosti.

Jer, Andrić je gotovo u svakom redu eseja “ Razgovor sa Gojom “ dao svoje mišljenje o nečemu, tako da bez obzira koliko analiza bila dobo urađena, ne verujem da će vaš sastav na temu dela “ Razgovor sa Gojom “ biti tako dobar, ukoliko ne pročitate delo pre toga. Ne može vam biti dovoljna samo analiza da biste razumeli neko delo, a posebno kada je u pitanju esej. Takođe, kao što i sami znate svako prepričano delo itekako gubi na snazi i nemoguće je da vam neko prenese emocije koje je doživeo čitajući ga, jer to nisu vaše emocije. Može se lako dogoditi da vi određeno delo doživite na potpuno drugačiji način od onoga ko vam je ponudio prepričano delo. Zato je, u svakom slučaju uvek preporučljivije pročitati neko delo nego tražiti da pročitate prepričano.

Ko su likovi u Andrićevom eseju “ Razgovor sa Gojom „, Ivo Andrić

U lektiri “ Razgovor sa Gojom “ Ivo Andrić nije prikazao puno likova, jer kao što smo rekli, reč je o eseju, koji u svom središtu ima sasvim drugačiju temu od drugih književnih vrsta, te ne čudi što se ne pojavljuju likovi kao u drami, recimo.
Pored ostarelog slikara sa kojim pisac vodi “ raspravu “ tu je i Paolo, Gojin prijatelj iz mladosti.

Zanimljivosti

Možda će vam biti zanimljivo da znate da je 80 – ih godina 19. veka, tačnije 1984. godine prvi put prikazana televizijska drama, koja je nastala prema motivima Andrićevog eseja “ Razgovor sa Gojom „.

Tom prilikom je Goju tumačio velikan srpskog glumišta, Ljuba Tadić, a Andrića, takođe jedan od velikana srpske glumačke scene, Miša Janketić.